REČ REDITELjKE

TERORIZAM I POZORIŠTE

Trinaest meseci nakon Jedanaestog septembra, na suprotnoj strani planete, odigrao se još jedan spektakularni teroristički napad. Grupa čečenskih fundamentalista upala je u moskovsko pozorište „Dubrovka“ i prekinula izvođenje ruskog nacionalnog mjuzikla “Nordost“ zatočivši pritom 850 talaca. Oko 40 do zuba naoružanih muškaraca i žena dalo je rok od nedelju dana ruskoj vladi da povuče svoje snage iz Groznog i okonča Drugi čečenski rat, pre nego što počnu da pucaju u taoce ili aktiviraju bombe kojima su opasani. Ni ne razmotrivši ovaj zahtev, ruske vojne i policijske snage su četvrtog dana talačke krize pustile nervni gas (do danas nerazjašnjenog sastava) u pozorišnu salu i uspavale većinu prisutnih. Nekoliko terorista je uspelo da pobegne, a ukupan broj žrtava je 170. Osim putem brojnih medija, predsednik Putin obratio se građanima i preko bilborda na kojima je nekoliko nedelja stajalo: ,,Nismo uspeli sve da spasemo. Oprostite nam. Sećanje na žrtve treba da nas ujedini." 

Jedan od pozorišnih komada nastalih po motivima ovog događaja je “Nordost” Torstena Buhštajnera. Tri žene - Čečenka, Ruskinja iz publike i Letonka, koja je u svojstvu lekarke ušla u salu na intervenciju, govore o tom događaju nekoliko meseci nakon što su ga preživele. No, ovo nije rašomonska struktura u kojoj različiti akteri imaju različite lične istine, već sklop individualnih doživljaja koji se sliva u jednu, zajedničku istinu: nepodnošljivi bol zbog gubitka najbližih, koji svoj izlaz nalazi u mržnji prema drugome.

Budući da je istina vrhunski zahtev fenomenologije, može se reći da je “Nordost” sklop čulnih i mentalnih fenomena, doživljaja “sveta” njegovih likova, što je tipično za pozorište Stanislavskog.   Ipak, Buhštajner kreira replike po dokumentarističkoj građi, dakle objektivni “svet po sebi” suočava sa drastičnim pozicijama u koje smešta svoje likove. Tako ovaj tekst sadrži izvesnu vitalnost očitanu u njegovoj otvorenosti da bude promenjen, ali i da izvrši promenu na drugog u kontekstu heterogenih subjekata koji međusobno utiču jedni na druge. Dakle, ne može se reći da je umetnost glumca da rekreira   proživljeno dovoljan put u rediteljskom tretmanu “Nordost-a”. Snaga traumatičnog iskustva učešća u terorističkom činu izmiče kognitivnim mehanizmima autora i stavlja pred njega zahtev za zaigranim uspostavljanjem situacija u kojima se oslobađa - afekt. 

…       

Dominantna, a ipak ekstremna reakcija na savremeni terorizam je utapanje u politički diskurs o nepoznatim i užasnim opasnostima koja prete iz inostranstva, o histeriji od masovnog uništenja, o nakaradnom konstruktu “rat protiv terora”, i o “odbrani našeg načina života” od stranih neprijatelja i njihovih terorističkih agenata. Takav diskurs ne ide u prilog suštinskoj borbi protiv terorizma, već naprosto prestravljuje građane. A prestravljenost i izazivanje panike je upravo i cilj terorista. Njihov politički cilj nije ubijanje ljudi, već publicitet koji im ubijanja obezbeđuju i koji potom demorališe ljude… Teroristički napadi se neće pretvoriti u rat, oni se pre mogu tretirati kao problem javnog reda i mira. Stvarna opasnost terorizma leži u nesagledivom strahu, koji vlasti i dominantni mediji samo potpiruju.

Na pozorištu kao inferiornom mediju je zato da preuzme drugačiju ulogu. Ustuknuvši pred televizijom, filmom i digitalnim medijima, gde je sve teatralizovano do krajnjih granica, pozorište postmoderne je uspostavilo izvesnu emocionalnu distancu u odnosu na događaje - ironičan odnos prema savremenosti i generalni pesimizam prema mogućnosti bilo kakve društvene promene.   Međutim, biti ironičan prema globalnom strahu od terorizma čini se gotovo nemogućim. Pre svega, tako nešto bi bilo nekorektno (i to ne u pozitivnom smislu koji podrazumeva umetničku hrabrost), a zatim lažno i neuverljivo, s obzirom na relativno mladi život ove nove vrste straha na Zapadu. Jedan od mogućih puteva straha je put razumevanja i saosećanja sa pojedinačnim subjektima. To nije beslovesni aktivizam kao govor u ime drugog, kao ni malograđansko sažaljenje nad stranim i dalekim pojavama. Postaviti gledaoca pred problem da uspostavi neki odnos prema onome što se događa u njegovoj prisutnosti kada više nema sigurnog odmaka,  ne sugerisati mu prirodu i sadržaj tog odnosa, već ga suočiti sa afektom, može biti novi put savremenog pozorišta.

U tom smislu, odnos između ovih žena, koje su mogle da ostanu na suprotnim stranama u nedogled raspirujući mržnju prema Drugome, transformiše se i stavlja ih u isto polje. Dve preživele žrtve terorizma dobijaju šansu za uspostavljanje novog odnosa. Buhštajner time ne sugeriše utopistički ishod, niti uspostavlja viktimalnu ideologiju kao novo polje sigurnosti; on otvara vrata beskonačnom broju mogućih narativa koje ne možemo da predvidimo iz pozicija dosadašnjeg iskustva.

Zato je, u širem kontekstu, važno ne svoditi afekt na isključivo utrobne procese glumaca ili nevidljive talase koji struje između likova, već uočiti njegovu moć da transformiše fiziološke, psihološke, autobiografske i društvene odnose između ljudi.   A tako možda i upiše neko novo značenje onome što danas prepoznajemo kao - strah.

Jana Maričić

Celokupan autorski tekst Jane Maričić možete pročitati u časopisu „Scena” (Sterijino pozorje, Novi Sad), broj 1/2018.