Dobar dan, umesto zbogom.

Teško mi pada da napišem reč reditelja. Mučim se. Želim biti iskren, skoro iskren, kao uvek. Znam da će to jedino mene boleti……

U toku procesa na predstavi često se postavlja pitanje sa strane zašto M.I.R.A. sa tačkama, šta znači Mira, nikad nisu čuli za taj akronim, ko su Mire… Odgovorim da to znači Međunarodna Implementacija Radikalne Anarhije. Iz šale. Ako vam to nije dovoljno, evo šta je Mira Trailović rekla o tome kada su je novinari jednom pitali hoće li da se predstavi: M - kao marljiva, I - kao iracionalna, R - kao radosna, A - kao ako, baš me briga. Mira.

U osmoj minuta živog prenosa Miloševićevog mitinga Bratstva i jednstva na Ušću, gde su nas sve spajali Sava i Dunav - Sava nas međusobno, Dunav nas sa svetom, pojavljuje se Mira Trailović na otprilike dve sekunde, pa nestaje u švenku… Lepo se obukla, već je penzionisana, smrtno bolesna, još radi na stvaranju Bitef teatra, i otišla na skup, koji možemo okarakterisati i kao kraj jedne ere, jednog pozorišta, to jest jedne kulture. Gotovo je, ne treba nam više kreativni kritički intelektualac, nama treba nemisleći čovek. Nama treba podanik.

Neko me pita, da li bi Miri Trailović bilo oprošteno da je preživela. Poigrajmo se s tim kako bi bilo artikulisan i socijalizovan novoosvojeni teatar da je mogla ispuniti, recimo, prvu etapu od par godina. Kažem pa nije joj oprošteno ni samo to što je bila. Izuzetna. Svi se slažu da šta god budemo mislili, saznali o njoj, jedno sigurno nikad nije bila: nacionalista. Čujem kako je to Ušće još uvek bilo nešto drugo, da je to još bio drugi Milošević, da se nije znalo, da se tu radilo o slobodnom društvu, o slobodnoj Srbiji. Zanimljivo je da sam tada imao 18 godina. Pitam se - a kako smo mi, klinci, znali da je to zlo. I ništa drugo.

Ljubiše Ristića, uprkos tome da se svi slažu da je najveći, ili bar jedan od najznačajnijih ikada, nema na našim scenama. Ako se prebacimo na drugi film, eto, šta je sa Kokanom Mladenovićem, koji je, ipak, bio mlad za penziju, pa je poteran. I iz grada. Da, možemo sad reći, pa dobro, sad će on da radi i ovde i tamo. Hoće. A šta je sa potrošenim godinama? Ili, zar nije od svih nas mnogo voljen Oliver Frljić, čijim poznanstvom svi žele da izgledaju malo viši i važniji, dao objavu da želi da napravi predstavu o onome čije se ime ni dalje ne izgovara u pozorištu? Radi li on tu predstavu? Da li je potrčalo neko pozorište da se ponudi kao producent?

Onomad je za Bitef važilo jedno partijsko pravilo: može sve, samo ne sme da se dira delo i lik Josipa Broza Tita. Kaže mi jedan poznanik, da je isto i sada. Sve možeš, samo Vučića ne diraj. To nije istina. Ne može se sve. I nema ko da radi sve. Prolaze mi kroz glavu svi pritisci oko nekih mojih predstava. Kako su vešto, bez da iko posumnja, sklanjane sa repertoara, ili nisu igrane, osim kad se baš moralo, uvek uz neki glupi izgovor zašto je tako. Razlozi sigurno nisu bili umetnički. A solidarnost među nama baš i ne postoji. Podanici smo. Ako ne politici onda egzistenciji. Položaju. Sopstvenom.

Bliska saradnica mi kaže u šali da se ja uvek potrudim da me, kad radim negde, ne zovu više. Nasmejem se. Da, tako izgleda. Jebi ga. To “jebi ga” urlam u sebi. Samo pokušavam biti iskren. I dobar drug. I to boli. Na svoj način.

Svestan sam da je ponekad mnogo opasnije dirnuti u pozorišnu čaršiju nego u vlast, ili u politiku. Vlasti bi bilo dovoljno da ima samo malo smisla za humor. Ali čaršija ne prašta.  Gde su nam te takozvane kritičke predstave za koje tvrdimo da ih ima, da smo to već sve radili, ogulili i naciju i veru i državu i čoveka i sve… Postoje delimično u našim sećanjima - da, bilo ih je, po neka nekada, mi mislimo da ih ima i sada, čini se da je tako, a onda, ipak, shvaćamo da ih nema. Naše kritičke predstave samo služe da oprostimo sebi. Zli činovnici dramske literature postaju voljene ikone. Esencija duha našeg naroda. Pokušavamo da od toga krojimo neku nacionalnu specifičnost, neku vrednost ala Balkan, koju niko na svetu ne može da shvati, jer smo mi toliko specifični, mi toliko bolje znamo šta je život, draž života, pa smo, samim tim, i ugroženi, jer mi znamo suštinu. Ali ljudsko zlo je ljudsko zlo. Glupost je glupost. Krv je krv. Umiremo u pozorištu od arogancije, prepotentnosti i osrednjosti. Od nebitnosti. Od beznačajnosti. Da se ne talasa. Najjednostavnije i najseljačkije rečeno. Ako neće vlast to da odradi, odradiće taj burazerski promiskuitetni establišment u kome je svako svakome nešto, armija zaposlenih glumaca - tehničara, kojima ne pada na pamet da na sceni prihvate rizik. Da shvate da su odgovorni. Da nam je maltene dužnost izaći iz komfort zone. Da je to što oni zovu Stanislavskim glupi izgovor za nerad i šmiru. I funkcionera koji se predstavljaju kao sponzori predstava i pozorišta. Onih stvari u koje se ni malo ne razumeju. Nacrtaj ti prvo konja, portret, pa ćemo onda o apstrakcijama… Sećam se tog neizmerenog straha mladog reditelja: da li znaš šta hoćeš? A to znači da li znaš objasniti na nama prikladan način. Teror glupo shvaćenog realizma. Ali jedino se to razume. Došao Joco i rekao Miri… i na kraju su svi izginuli... Onda znam šta igram. Priču. Lik. Jebo vas lik. Ne volim nasilje. Ni bilo kakav oblik straha. Ne podnosim.

A druga strana? Nezavisna struja koja jedva da i postoji? Najvećim delom ima problem da je nezavisna. Zajebani individualci koji su sa strane, koji su slobodnjaci, govore da im je najveći problem da ne pripadaju onom zavisnom delu, establišmentu. ”Bez institucionalnog pozorišta ova druga ne bi mogla da postoje. A tek na njegovim manama slobodna pozorišta mogu nastajati, pošto im ova to omogućuju: ili su glumci prezaposleni ili uopšte nemaju posla. Lek je, dakle, u jednom novom pozorišnom konceptu. Nema u svetu glumca koji uđe u pozorište i bezbedan je do kraja života - a kod nas je to redovan slučaj. To se mora eliminisati, makar bilo u suprotnosti sa samoupravljanjem, sa Ustavom. U pozorištu takvih prava ne sme da bude. Neko ko za godinu dana dokaže da nije dobar glumac, ima da traži mesto sekretara u preduzeću, a ne da sebe zove glumcem i celog života prima platu, iako na to nema pravo.”(M.T.)

Želim da kažem da će doći neki klinci koji će preko noći promeniti brave naših pozorišta. I gotovo. Počistiće se ostaci mrtvog teatra. Provetriće se pozorište i smrad leša će nestati. Krenuće od praznog prostora, i tako dalje…….

Sećam se koliko puta je za neke moje ranije predstave rečeno da smo to svojevremeno videli na Bitefu. Stalno sam se pitao kako vam ono što svaki dan gledate već 150 godina i što ne govori ni o čemu, ne smeta. To niste videli na Bitefu, pa vam ne smeta. Mi smo bili oni klinci koji su sa svojih 17-18 godina gledali slike sa nekadašnjih Bitefa i zamišljali te predstave. Danas to deluje kao kad se rokenrol slušao sa radio Brisela, ili kad je tata doneo ploču iz inostranstva. To nam je bila potvrda. Ali mi smo se identifikovali sa onom slikom Bitefa koji je pravio skandale, koji nije prepoznavao granice, koji se sa pozorištem bavio kao sa novom formom. A ne sa onim koji se gledao pod paravanom avangarde. I pozorište smo uzeli ozbiljno. To jest smrtno neozbiljno. Gde se provede ceo život. Gde baš ne želimo da prihvatimo određenu matricu narodno-dramskog teatra, ni glumačkog ni rediteljskog foliranja.

Onaj kulturni prostor, taj zajednički, raspao se maltene u tom trenutku kada smo krenuli da zakoračimo u njega. U velikoj krvi, u velikom zločinu se raspao. I tom zločinu nema kraja. Traje.

Šetam ulicama Beograda. Retko to radim kad sam u procesu. Teško je izaći iz sopstvene glave i zatvorenih prostora. Volim ovaj grad. I svaki put to iznova shvatim. Da. Volim. 92. sam imao premijeru Hamleta na Kalemegdanu, na Bitefu pod embargom. Prvi termin za premijeru sam otkazao. Dobio sam novih sedam dana da završim predstavu: seks, ubijanje, klanja, egzekucije maljom, čekićem, noževima, vatra, nekrofilija, licemerstvo, seks, seks, seks, zlo. I ljubav neka. Sećam se sebe - stojim pred prozorom visoke hotelske zgrade. Razmišljam o samoubistvu. Da skočim. Nisam. Ne znam zašto nisam. Hodnicima hotela prolazili su ljudi u maskirnoj uniformi. Valjda sam i tada voleo ovaj grad. Jovan Ćirilov me pitao na Kalemegdanu kako se kaže na mađarskom ta i ta rečenica iz Hamleta. Ja nisam znao onako pravo da citiram. Kažem - ne znam sad, zbog procesa. On diplomatski odgovori - da, da, jasno, naravno…. Godinama sam se stideo zbog toga.

Idem na probu: Suzana Lukić, Isidora Simijonović, Andjela Jovanović, Gorica Regodić i Mirjana Karanović. Mira. Mire. M.I.R.A.

“Nikad mi niko nije poslao nezarađen novac, nikad nisam dobila na lozu, ništa lako

postigla… A kad godine budu prošle ostaće anegdote i etikete koje najmanje

podnosim - da sam bila snalažljiva, entuzijasta, uporna, lepršava….” (M.T.)

 

Andraš Urban