IZGUBLjENI PEJZAŽI

O PREDSTAVI

Uoči revolucije veštačke inteligencije, plesni komad „Izgubljeni pejzaži” ispituje ideju - šta znači biti čovek i šta bi moglo značiti biti mašina?

Čovečanstvo je različito od bilo kog drugog životnog oblika na zemlji. U stanju smo da imamo apstraktne misli, možemo se baviti tim mislima i svoje misli i osećanja možemo izraziti kroz umetnost. Imamo dušu, koja je bestelesna suština ljudskog bića i upravo je duša ta koja nas razlikuje od drugih vrsta / oblika, bilo da su životinjske, sintetičke ili robotske.

Ali šta ako je duša samo rezultat apstraktne misli, ništa više od same ideje? Šta ako naše odlučivanje funkcioniše na isti način na koji funkcionišu algoritmi mašina i računara? Šta ako su naša osećanja, iskazana tokom ovog algoritamskog načina donošenja odluka, isključivo tu da posluže ishodu algoritma?

Hoće li veštačka inteligencija biti pretnja za ljudsku vrstu? Mogli bismo tvrditi da veštačka inteligencija nema pravu inteligenciju, motivaciju i autonomiju, kao što je imamo mi ljudi. Određeni oblici i strukture veštačke inteligencije su dizajnirani tako da se ponašaju kao da je imaju, ali ne postoji psihološka stvarnost u njihovom ponašanju. Mašina nema uverenje, želju ili motivaciju, ona je napravljena da nam služi i radi u okviru koji mi pružamo.

Ali, da li bi se to promenilo ako bismo dostigli tačku singularnosti, tačku u kojoj će tehnološka inteligencija ući u lančanu reakciju ciklusa samo-poboljšanja, gde tehnološki rast postaje nekontrolisan i nepovratan? Takva inteligencija mogla bi se razviti izvan naše mašte što bi rezultiralo nezamislivim promenama za ljudsku civilizaciju. U tom bi slučaju ljudi postali nepotrebni. Ako želimo da zaštitimo čovečanstvo od izumiranja, da li moramo odmah zakočiti tehnološki razvoj?

Sa druge strane, čovečanstvo do sada nije bilo baš dobro u upravljanju planetom, bili smo nepravedni i okrutni prema vlastitoj vrsti, prema svim ostalim vrstama oko nas i odbijali smo da živimo u ravnoteži sa planetom u kojoj obitavamo. Algoritmi računara koje koristimo u svakodnevnom životu su se već pokazali kao bolji donosioci odluka od nas. Oni nisu podložni emocijama, zaboravu i ne daju se omesti. Ukoliko bi nas veštačka inteligencija zaista nadživela, da li bi se to moglo pripisati prirodnoj selekciji? Da le je veštačka inteligencija možda samo sledeći korak u evoluciji i da li možda moramo prihvatiti da mi ljudi nismo konačni životni oblik na zemlji?

U predstavi „Izgubljeni pejzaži” ovakve suprotstavljene misli se okreću jedna protiv druge, aktivirajući publiku, i provocirajući njihove misli o posthumanizmu.

Značajna je uloga video projekcija, koje se koriste i kao svetlosni izvor, odnosno za kreiranje vizuelne atmosfere. Video mape su projektovane po telima igrača u vidu stvaranja određenih slika, posebno kada su igrači organizovani u grupu kao jedno telo. Video maping odvojeno prati svakog igrača i može samo na njegovom telu da kreira sliku.

*****************************************************************************************************

REČ AUTORA

Čovečanstvo oduvek pokušava da zagospodari životom i uspori ili sasvim eliminiše smrt.
U ovom trenutku razvoja čini nam se da smo na domak tog cilja.
Šta nosi budućnost za one koji je dočekaju?
Za sada smo još uvek smrtni, ali to bi moglo da se promeni još za vreme trajanja našeg života.
Radimo na tome.
Želimo da otkrijemo gde je greška u našem kodu, u programu naših gena.
Da li smo pokorili prirodne zakone i prevazišli granice prirode tako što smo je rekonstruisali,
projektovali u svojim vizijama, umetničkim delima i naučnim dostignućima?
Da li uopšte možemo da opazimo razliku između naše projekcije prirode i prirode same?
Zašto imamo rok trajanja? Zbog čega umiremo? Kako da postanemo besmrtni? Ili makar
dovoljno dugovečni da sami možemo da odlučimo kada nam je dosta života.
Čovek voli život. Oduvek ga je plašilo starenje, protok vremena koji ga približava ponoru
konačnosti o kome ne zna ništa. Oduvek su ga užasavali odlasci bližnjih kao podsećanje na
njegovu prolaznost.
Gde su granice našeg tela, a gde našeg uma?
Uspeli smo, kao najsnalažljiviji i najagresivniji oblik života na planeti (koju besvesno uništavamo)
da dođemo do sofisticiranih naučnih i tehničkih dostignuća koja nam omogućavaju da drastično
promenimo način na koji gledamo na život i smrt. Sve je bliža praktična primena veštačkih
organa, od mozga preko udova, koji će biti daleko dugotrajniji i efikasniji od ovih koje trenutno
imamo i koji nam je podarila priroda. Gde su granice prirodnog i veštačkog? Šta dobijamo a šta
gubimo? Gde je tu etika, da li nestaje?
Da li smo time učinili da ovaj oblik postojanja čoveka (kome smo svedoci) bude samo jedna karika,
stepenica ka Natčoveku? Ka čoveku-mašini koji nema vremenska i biološka ograničenja kao mi
sada?
Da li smo mi poslednja generacija homo sapiensa?

******************************************************************************************

O RADU SA BITEF DANCE KOMPANIJOM

„Izgubljeni pejzaži“ mi nisu prva saradnja kao koreografu sa ovom fantastičnom grupom igrača. Zbog toga mogu da sa sigurnošću primetim šta se nije promenilo u poslednjih nekoliko godina koliko se nisam srela sa ovim predanim ljudima. Iako se zapravo gotovo cela trupa izmenila i sada je mnogo mladih, darovitih plesača, smisao njihove igre i zajednička svest su ostali da lebde iznad Bitef Dance kompanije kao neki dobri duh i to je ogromna vrednost. To je ostalo isto, a veoma je retko.
Ovi mladi ljudi su za mene kao koreografa uzbudljivi, snažnog izraza, širokih shvatanja i delikatnog humora. Naizgled teško spojiva razlika njihovih individualnosti predstavlja pravo blago i veliku inspiraciju iz koje je velikim delom nastala i ova predstava. Ovi momci i devojke rade izuzetno profesionalno i na tome im se iskreno zahvaljujem. Bitef Dance kompanija je redak primer kako stvari u Srbiji i u Beogradu (što se scene savremenog plesa tiče) mogu da perfektno funkcionišu kada postoji volja, želja za ozbiljnim i napornim radom, i ljubav prema plesu i izvođenju. Velika je šteta i potpuno mi je nezamislivo da jedan grad veličine Beograda ima samo jednu ovakvu trupu i samo jedno pozorište namenjeno za savremeni ples. Treba da ih je više, i trupa i teatara, jer Beograd to zaslužuje i to mu je potrebno. To je povezano. Na taj način se gradi i neguje scena. To je progres.
Moja velika ljubav, dubok naklon i ogromna podrška za Bitef Dance kompaniju!

Dunja Jocić