Društveni mehanizmi prikrivaju vlastitu odgovornost za patnje i mentalne bolesti, usmeravajući fokus na pojedinca, koji je prepušten da sam "reši" problem. Čovek, lišen nade i perspektive, postaje tovarna životinja, iscrpljena beskonačnim rutinskim procesima. Umor nije samo fizički - to je duboki, egzistencijalni zamor. Zastrašujuća je sudbina mladih generacija, nama je budućnost precrtana pre nego što smo uopšte stigli da o njoj sanjamo. Mi nismo samo izgubljeni, već nevidljivi.
Društvo nas čini bolesnima, gura nas na ivicu, a onda pere ruke od odgovornosti, svodeći naše patnje na pitanje "mentalnog zdravlja". U društvu koje nas upućuje na terapiju i razgovore o mentalnom zdravlju, zapravo se ignoriše istinski uzrok naših problema - sistem. Prepoznajemo ga kao nepromenljivu mašineriju na koju pojedinac, ili mala grupa ljudi, ne može uticati.
Ono što nas vuče prema ivici nije slabost pojedinca, već moćan sistem koji nas oblikuje. Samoubistvo, u ovoj predstavi, nije metafora individualne patnje, već radikalni čin koji odražava represivne strukture savremenog društva. Kao čin transgresije, ono prelazi granice intimnog i privatnog, postajući politički i umetnički alat za istraživanje svakodnevnog života. Političko prožima svaki aspekt našeg postojanja, utiče na to kako spavamo, govorimo, hodamo, sedimo, mislimo, osećamo.
U tom kontekstu, samoubistvo nije individualni čin očaja, već radikalni čin otpora - prekid veze sa svetom koji je izgubio smisao. Samoubistvo, dakle, nije kraj; to je početak postavljanja pitanja. Kako smo došli dovde? I šta ćemo učiniti da izađemo iz toga?
Intimna atmosfera predstave ne pruža osećaj sigurnosti; ona postaje prostor za kolektivno suočavanje sa vlastitim postojanjem. Publika nije samo posmatrač, već je pozvana da prepozna svoju ulogu unutar represivnog sistema i zapita se gde leži odgovornost. Bol nije samo individualan - on je proizvod zajedničkog sveta. Odbijajući kritičko razmišljanje i ne prepoznajući sistem kao uzrok naših patnji, postajemo saučesnici u vlastitom otuđenju. Zato, odgovornost nije podeljena između društva i pojedinca - ona je zajednička.
Ana Janković (rediteljka) i Anja Bilanović (dramaturškinja)
Ocenite - ukupno glasova 0