Reč autora

Danas, kada nam kao pojedincima ideja radničkog društva izgrađenog na socijalnoj solidarnosti opstaje još jedino u formi maglovite nostalgije, dok ono empatijsko sopstvo koje pronalazi svoj integritet u duhu zajedništva sada biva otelovljeno emotikonom, sam pomen promene društveno-političkog sistema u kome živimo prouzrokuje ubeđenje da je ipak mnogo lakše zamisliti kraj sveta nego kraj kapitalizma. Bilo da je reč o posledicama izneverenih političkih očekivanja svih revolucija koje su jedino doprinele smenjivanju vladajućih struktura i sve više povećavale klasni jaz, ili da je reč o sveopštoj transformaciji današnje međuljudske ljubavi u interesno pregovaranje između poslovnih partnera diktirano zakonima tržišta, jedno pitanje uvek opstaje: gde je nada? Na čijim plećima danas postoji?

Savremena plesna predstava “Prostor za revoluciju” propituje mogućnost suštinske (unutrašnje, moralne, personalne i misaone) reforme pojedinca koji srlja u narcisoidnu ideologiju novog doba, a zatim i suštinske reforme društvenog poretka.  Čak i kada uspemo, kao pojedinci današnjeg neoliberalnog i kapitalističkog društva, da samosvesno istrajavamo u odbacivanju hipnotičkih ideologija samo-pomagajuće (self-help) aktuelizacije i popularizacije samih sebe, i time uviđamo prisustvo letargičnog, melanholičnog, beznadežnog i depresivnog realizma koji svi živimo, pred nama i dalje ostaje važan izazov: možemo li da se sa takvim okolnostima (emotivno) suočimo? Da li nam to odgovara? Kako učiniti da takav izazov ne ostane izolovani slučaj svakog od nas, već zajedničko pitanje koje nas se svih tiče?